Evo me opet sam tu, a mislila sam da vam vise nikada necu nista napisati pod imenom xpoppyx. Naime toliko sam bila predana svom blogu i toliko sam redovno pisala da sam cak zaboravila i password. Maloprije citam blog jedne djevojke koja ga pise vec pet godina, ostala sam zadivljena kako jos ni jedan dan nije prosao da ona nije osvjezila blog i napisala nesto novo.. Zasto ja nisam takva.. Ipak i ja cuvam svoj blog, jer volim se podsjetiti kako sam se mijenjala kroz vrijeme. Pocela sam pisati u sedmom razredu a sad evo idem u drugi Gimnazije. Volim pogledati kako mi se mijenjaju misljenja, stavovi, kako sam bila djetinjasto zaljubljena nekad.. A sad.. Sve vise i vise sam ozbiljna, imam sve vise ambicija i ozbiljno sam zaljubljena, makar to bilo i nesretno. Da dragi moji, od zadnjeg puta kako smo prekinuli nikad se vise nismo pomirili.. Valjda je ovo bila kap koja nam je prelila casu, tacnije meni.. Iako smo neku noc sjedili, imala sam priliku biti s njim, ja to nisam htjela.. Nasa prica je bas kao knjiga kojoj unaprijed znas kraj. Eto bas to.. Mada, svakim danom je sve teze i teze.. Svake sekunde mislim na njega, iako ga nisam vidjela vec evo skoro mjesec dana. Ne izlazimo na ista mjesta, nema ga cak ni da se pozdravimo, a nekad smo tako bliski bili, ko bi rekao da ce nam ikad doci kraj.. Tako to bude. Mislis trajat ce zauvijek i onda se sve rasprhne... Kao da nas nikad nije ni bilo.
Iako sam obecala da on vise nikada nece biti tema mojih postova - NE MOGU TO.
Nisam skoncentrisana ni na sta, nemam s kim podijeliti ovo jer ne bih da vise gnjavim bliske ljude sa pricama o njemu. Krivo mi je sto sam tako labilna i sto ne mogu sad odrzati ono sto sam sebi obecala. To je da ga vise nikada necu spomenuti.. To sam rekla jedno mali milion puta i opet se vratim na staro. Ne, ne spominjem ga i niko ne zna da jos nesto osjecam prema njemu, toliko se dobro pretvaram.. Ali boli me, sto u dubini duse ja znam da mi nije svejedno i da ce trebati jos dugo da cestitam sama sebi na odlucu da ga u potpunosti zaboravim, jer svakim danom je sve gore i gore. Mogu reci da sam ocajna ovih dana.
Smaraju me i svi oni ljudi koji bi odjednom da udju u moj zivot, koji bi odjednom da mi zamijene njega.. Smaraju me napadni momci i lazne prijateljice, koje ne shvataju da ne zelim s nekim koga poznajem dva dana da dijelim svoje zivotne i ljubavne price. Aloo, odbijte sviii!
Ono sto me cini naknadno nervoznom je i glupa skola. Ocjene su mi sarene, nemam volje da ucim i ne zelim da se tjeram na to. Sebe sam stavila na prvo mjesto, dok  budem dobro ispraviti cu i ocjene, koje btw. nisu toliko lose, ali bi mogle biti i bolje kako se to naviklo od mene..
Veseli me sto cu se bar veceras vidjeti s rodicom i sto znam da cu biti sretna makar ta dva-tri sata s njom, jer me ona nenormalno oraspolozi. Mozda veceras vidimo i njega, trebao bi biti u PUBU.. Idemo na neku svirku i tako..
U subotu moja Enida slavi osamnaesti rodjendan, a prosle subote je to bio slucaj sa Irmom. Provele smo se ludo i nezaboravno, mada sam nakon tog silnog provoda, opet zavrsila u suzama i sa razmazanom sminkom. Malo je to potpomogao i alkohol, malo i to sto njega nisam vidjela skoro mjesec dana, malo i njegovi prijatelji koji me stalno podbadaju pitanjima da li sam ga vidjela - a dobro znaju da nisam.. Ubija me i ovo vrijeme, ova kisa.. Sve me ovo baca u depresiju. Voljela bih da sebi mogu pomoci, ali ne mogu. Pustila sam sve vremenu, vrijeme lijeci sve. Pa tako ce i ovo..
Nisam bila u skoli dva dana, pa bih danas trebala nesto i uciti da bih kao stigla sve to sto sam propustila.. Ne da mi se i nemam snage. Planiram se otici okupati i cekati rodicu da izadjemo.. Stvarno ne mogu sad misliti o jebenoj Geografiji, mada bih trebala. Nista ljudi moji, ovo je bila neka bujica rijeci koja je morala izaci iz mene. Mozda nista nema smisla u ovom postu i mozda je sve zbrckano, ali neka. Hvala Bogu kad sam se sjetila passworda i hvala Bogu da imam ovaj blog koji mi je jedina utjeha kad se rijeci nakupe i pocnu me gusiti. Odoh. Volim vas!